Metalna industrija u Hrvatskoj posluje dobro. Proizvodnja raste, produktivnost raste, ali broj radnika – pada. To nije dojam, nego činjenica potvrđena službenim podacima.
Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, u kolovozu 2025. u industriji je bilo 2,9% manje zaposlenih nego godinu ranije, dok je istodobno proizvodnost rada u industriji porasla za gotovo 5%. Ta dva podatka zajedno govore puno više nego svaki zasebno.
Manje radnika danas obavlja više posla nego jučer. To u praksi znači veći tempo rada, više odgovornosti, češće prekovremene sate i sve manji prostor za odmor ili zamjenu. Drugim riječima, rast proizvodnosti nije došao sam od sebe – on je izvučen iz radnika.
Unatoč tome, plaće u velikom broju poduzeća ne prate ni rast proizvodnosti ni rast troškova života. Radnici stvaraju više vrijednosti nego ranije, ali se to ne vidi na njihovim platnim listama. Razlika između onoga što se proizvede i onoga što se isplati završava drugdje.
Antun Štivić, regionalni povjerenik Panonske Hrvatske upozorava da ovakav model ima jasne posljedice: iscrpljivanje radnika, pad motivacije i nastavak odlaska kvalificirane radne snage. Ako se s manje ljudi stalno traži više, bez stvarnog rasta plaća i boljih uvjeta rada, sustav prije ili kasnije puca.
Radnici zato s pravom postavljaju jednostavno pitanje: ako nas je manje, a proizvodimo više – gdje je taj višak vrijednosti? Odgovor na to pitanje ključan je za budućnost metalne industrije.
Sindikat jasno poručuje: povećanje plaća nije trošak, nego nužan odgovor na rast proizvodnosti i pad zaposlenosti. Pravednija raspodjela stvorene vrijednosti jedini je način da se smanji pritisak na radnike, zadrže ljudi u industriji i osigura dugoročna stabilnost sektora.