16. listopada 2008.

SWOBODI O STAJALIŠTIMA SMH

Zagreb, 14.listopada 2008.- Predsjednik Sindikata metalaca Hrvatske Ivo Marjanović uputio je pismo Hannesu Swobodi, izvjestitelju Europskog parlamenta za Hrvatsku, sljedećg sadržaja:

Još jedanput Vam zahvaljujem na ljubaznu prijamu delegacije Sindikata metalaca Hrvatske, 24.lipnja 2008. godine, koju je organizirala Europska konfederacija EMB.
Koristim Vaše razumijevanje problema te iskazanu dobru volju da zastupate naše stavove i interese u Parlamentu EU Parlamentu i da ih prenesete EU komisiji.
Vjerojatno se sjećate kako je tema sastanka bila „Restrukturiranje hrvatske brodogradnje“ na putu priprema Hrvatske za prijam u EU. Tom smo prigodom iznijeli problematiku hrvatske brodogradnje, kao i opravdani strah Sindikata metalaca Hrvatske za sudbinu radnih mjesta.
Zahtjev EU ( definiran kao „preporuka“ da se restrukturiranje hrvatske brodogradnje provede kroz privatizaciju, o čemu je hrvatska Vlada donijela odluku 21.svibnja 2008. godine) teško smo prihvatili uz sljedeće uvjete :

  • Zadržati sva radna mjesta potrebna brodogradilištima (na kojima sada, osim radnika zaposlenih u brodogradilištima, rade kooperanti te strani radnici).
  • Zadržati djelatnost u svim brodogradilištima, a u eventualnoj prenamjeni dijela prostora na kojem se sada obavlja brodograđevna djelatnost upoznati socijalnog partnera i s njim realizirati program.
  • Sudjelovanje sindikata pri izradi ponuda za privatizaciju.
  • Sudjelovanje sindikata pri odabiru najboljeg ponuđača (ne prema cijeni nego prema programu koji sadrži razinu ulaganja i razvoja u djelatnosti), bez obzira na oblik vlasništva.
  • Prioritet ima ponuđač koji je spreman na socijalni sporazum.
  • Osigurati Hrvatskoj razdoblje prilagodbe od najmanje pet godina.

 

Tada ste iskazali razumijevanje osobno naglasivši:

  1. EU se ne miješa u određivanje modela restrukturiranja i privatizacije bilo koje grane djelatnosti i bilo kojeg poduzeća. Stvar je svake zemlje (u ovom slučaju Hrvatske), za koji će se model opredijeliti. Temeljni je cilj provesti restrukturiranje kako bi grana ili pojedina poduzeća ( u ovom slučaju brodogradilišta) bila konkurentna bez izravne pomoći države.
  2. Tempo restrukturiranja i privatizacije određuje svaka zemlja, pa tako i Hrvatska. Osobno mislim, kako s obzirom na značenje brodogradnje, ali i izdatke koje restrukturiranje, pa i troškovi poslovanja brodogradilišta iziskuju, upućuju na nužnost privatizacije kao najprihvatljivijeg modela (iako to nije uvjet).
  3. Oblik vlasništva za EU nije bitan, ali restrukturiranje i funkcioniranje brodogradilišta moraju jamčiti uspješnost i konkurentnost, bez izravnih državnih potpora nakon restrukturiranja.
  4. Zasigurno se proces restrukturiranja ne može obaviti trenutno, nego je nužno vrijeme prilagodbe. Koliko će dugo to vrijeme prilagodbe biti (i godinu, dvije, pet, deset, ali ne dvadeset) naknadno će se utvrditi pregovorima.
  5. Vas kao predstavnika radnika potpuno razumijem zbog bojazni koju ste spomenuli. Stoga mislim, a taj ću stav braniti i u Parlamentu, da trebate biti aktivni sudionik koji će štititi radna mjesta, djelatnost i zaposlenost. Vaša Vlada treba te stavove uzeti u obzir, a EU neće joj praviti probleme. No vaš angažman i stavovi moraju biti transparentni i javno obznanjeni, tako da svaki potencijalni kupac bude s tim unaprijed upoznat.
  6. Vaši zahtjevi koje ste iznijeli (koje vi nazivati socijalni sporazum) nisu u suprotnosti sa EU politikom, ali sve mora biti obznanjeno, objavljeno i unaprijed poznato.

 

Vlada Republike Hrvatske izradila je Program restrukturiranja i privatizacije hrvatske brodogradnje usuglašen sa socijalnim partnerom, sindikatom, i u lipnju 2008 godine dostavila ga EU komisiji.

Na žalost, iz Bruxellesa su stigle mnoge „primjedbe“i „preporuke“ koje su za sindikat i radnike nepravedne i neprihvatljive, posebice oni komentari koji se odnose na:

 

  1. smanjenje broja zaposlenih okarakterizirano je kao potreba u kontekstu restrukturiranja i osiguranja održivosti brodogradnje.
  2. Zabrinutost za u programu navedenu namjeru zadržavanja 25%+1 dionica uz naknadnu prodaju iste radnicima, okarakterizirano je kao mogućnost blokade strateških odluka (prije svega smanjenje broja zaposlenih).
  3. Izmještanje proizvodnje u procesu restrukturiranja uz zadržavanje broja zaposlenih prema programu, okarakterizirano je kao sukob radi restrukturiranja i osiguranja održivosti brodogradnje.
  4. Smanjenje kapaciteta od 18 posto, okarakterizirano je kao premaleno (uspoređujući ih s 40 posto u bivšem DDR-u iz 1992. godine) za realizaciju programa restrukturiranja.
  5. Izračun osnovice za smanjenje kapaciteta utvrđen na razini 668000 CGT, okarakteriziran je kao prevelik uspoređujući ga sa ostvarenjem iz 2006. godine od 430 000 CGT

 

Stavovi sindikata u svezi navedenih primjedaba su sljedeći:

1. U brodogradnji nema viška brodograđevnih radnika. Ima viška radnika neadekvatnih zanimanja, koji se mogu riješiti mjerama aktivne politike zapošljavanja ( kroz prekvalifikaciju, dokvalifikaciju, nalaženje drugog posla ili adekvatne otpremnine). Da nema viška radnika, argument je angažman više od 4000 kooperantskih radnika, kao i zaposlena 1624 stranca sa svim legalnim papirima.
Problem eventualnog viška može se riješiti sukladno hrvatskim zakonima uz dogovor socijalnih partnera prije, ali i poslije privatizacije.

2. Primjedba na namjeru zadržavanja 25% +1dionica u vlasništvu države, s namjerom prodaje radnicima u dogledno vrijeme, smatramo neopravdanom i štetnom.
Naime, sindikalni zahtjev o zadržavanju 25% +1 dionica u vlasništvu hrvatske države, u vremenu dok traje restrukturiranje, a zatim mogućnost ponude na otkup radnicima, a u slučaju nezainteresiranosti i drugim investitorima, utemeljen je i opravdan.
Svako brodogradilište je na atraktivnoj lokaciji čija je nekretnina vrlo vrijedna za različite djelatnosti, ali i one koji zapošljavaju vrlo malo radnika.
Da je zadržavanje 25%+1 dionica nužno kao kontrolni mehanizam u procesu privatizacije i restrukturiranja ( koje će trajati barem pet godina) pokazuje upravo sadašnja kriza na svjetskom financijskom tržištu. Ono što sindikat ne želi u Hrvatskoj je liberalni kapitalizam posvećen samo profitu i potpuno socijalno neosjetljiv, nepredvidiv i neodgovoran koji može uništiti mladu državu kao što je Hrvatska. Nakon restrukturiranja sindikat nema ništa protiv da se državni ulog proda radnicima, a ako oni nisu zainteresirani da se proda na tržištu, ili pak (kao u Italiji) ostane u vlasništvu države.

3. Davanje mogućnosti za promjenu djelatnosti i premještanje brodogradilišta (sa postojećih lokacija) odmah i kod svih šest brodogradilišta u vremenu privatizacije je neprihvatljivo i vrlo opasno, jer bi gotovo u svakoj regiji porastao broj nezaposlenih, i to u regijama koje ovise o brodogradnji i vrlo nesigurnome turizmu.
Danas je još uvijek broj zaposlenih, a time i stabilnost lokalne zajednice, u brodogradilištima veći nego u turizmu.
Završetkom restrukturiranja nakon najmanje pet godina postupno bi se mogle raditi značajnije promjene gospodarske djelatnosti, uz dogovor socijalnih partnera.

4. Smanjenje kapaciteta više od 18posto neodrživo je jer ugrožava zaposlenost i opstojnost. Usporedba sa bivšim DDR-om koji je smanjio brodograđevne kapacitete za 4posto (1992.-1997. godine) nije moguća. Naime, ekonomski vrlo snažna tadašnja SR Njemačka mogla je taj problem financijski riješiti, dok siromašna Hrvatska više od iskazanog bez opasnosti to ne može učiniti.

5. Izračunati kapaciteti od 668 000 CGT kao osnovica temeljeni su na instaliranim kapacitetima i knjizi narudžbi, kao i planu ugovaranja određenih sofisticiranih brodova. Zatečeno stanje iz 2006. godine nije primjereno a iskaz je realan.

 

Poštovani g. Swoboda,

Molim Vas da ove naše stavove prenesete EU komisiji i branite u Parlamentu EU jer su dogovoreni među socijalnim partnerima kao minimum ispod kojega se ne bi moglo ići. Sve drugo može izazvati vrlo negativne reakcije u Hrvatskoj i prema Europskoj Uniji.




Komentari su zatvoreni.